Srednjovjekovne utvrde

Napisao/la Administrator. Objavljeno u O Drnišu

Srednjovjekovne utvrde na Čikoli i Krki pripadaju sustavu utvrda koji su podigli hrvatski knezovi i banovi Nelipići. Oni su bili srednjovjekovni gospodari kninsko-drniškog (Knin i kninsko polje, Kosovo polje, Promina, Miljevci, Petrovo polje i Zagora) i cetinskog kraja da bi zaštitili svoje posjede od brojnih neprijatelja. Nelipićevska dominacija u Južnoj Hrvatskoj dolazi do izražaja pogotovo nakon 1322. godine (pad Mladena II Šubića). Potpunu dominaciju u ovim krajevima Nelipići preuzimaju nakon pobjede nad Bribircima u bitci kod Knina 07. lipnja 1324. godine.

Kamičak

Tvrđava Kamičak nalazi se na lijevoj obali rijeke Krke, blizu Visovca, između tjesnaca Među gredama i Roškog slapa i relativno je teško dostupna s kopna. Naime, potrebno je urediti ostatke nekadašnjih putova. Utvrda je jako devastirana, a slabo su sačuvani samo ostatci ostataka srednjovjekovne arhitekture. Na sjevernoj strani, prema Krki sačuvani su ostatci kule, a na samom uzvišenju (centar tvrđave) sačuvani su sjeverni i sjeverozapadni, te nekakav pregradni zid koji ide u pravcu zapad – istok. U devetnaestom stoljeću, po opisima fra Stjepana Zlatovića i fra Petra Bačića utvrda je bila donekle sačuvana pa oni na temelju ondašnjih ostataka opisuju izgled srednjovjekovne tvrđave kao "orlovsko  gnijezdo". U blizini utvrde su, koncem 19. st. pronađeni i ostatci antičke arhitekture. Ispod Kamička su oranice u narodu zvane Svačice.
Iz Kamička potječu i knezovi Nelipići potomci Svačićevih. U izvorima se spominje 1345. g. kao Kamichech, pa 1411. g. kao Kamichack, pa 1421. g. kao Kamichach te 1434. g. kao Camichach. Kamičak narod zove i Utješinovića grad, jer je tu bila utvrda, a niže dvori knezova Utješinovića, koji su u 15. stoljeću bili gospodari Kamička. Tu se 1482. g. rodio kardinal Juraj Utješinović koji je po smrti kralja Ivana  Zapolje 1526. g. bio skrbnikom njegova sina i upravitelj kraljevine Ugarske, velikovaradinski nadbiskup, državni ministar i rizničar u Ugarskoj i Erdelju, a na  kraju i rimski kardinal. Do svoje nasilne smrti 1551. bio je stvarna vlast u ostatku Ugarske i Erdelju usprkos turskoj i Habsburškoj sili. Valja spomenuti i braću Halapiće koji su predstavljali Kamičak na izboru hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II Jagelovića.
Iz Kamička je i Marko Mišljenović, Hrvatsko - primorski ban 1506 - 1508. g. Turci su ga zauzeli i porušili 1522. godine.

Ključica ili Ključ

Utvrda je registrirana kao spomenik kulture u Upravi za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku pod brojem 144. Utvrda Ključica ili Ključ nalazi se na desnoj strani kanjona Čikole (Poljšice), na prostoru sela Ključ. Zauzima hrbat padine prema Čikoli što je čini praktično neosvojivom. U blizini te utvrde je pretpovijesna gradina. Srednjovjekovna utvrda sastoji se od centralnog objekta,  koji ima  oblik nepravilnog četverokuta (duža strana duga je 70, a kraća 20 metara) u kojeg je uklopljena peterokatna okrugla kula na zapadnoj strani i ograđenog podgrađa. Unutar bedema nalaze se još djelom sačuvani zidovi trokatne palače, kuće za stražu i pomoćne prostorije prislonjene uz sjeverni zid. Ispod njih su cisterna i tamnica. Zid podgrađa je najvećim dijelom sačuvan, kao i dvoja lučna dvorišna vrata, a djelom su sačuvana i utvrđena dvorišna jugozapadna vrata.
Nelipići su podigli Ključ u prvoj polovini 14. st. da bi kontrolirali mletačku trgovinu iz Šibenika sa zaleđem i Bosnom. Na Poljšici (Čikoli) je bio most (Ključ je bio mostobran) na putu za dalmatinsko zaleđe i Bosnu. Nelipići su, naravno, tu naplaćivali carinu. Nezadovoljstvo Šibenčana, zbog plaćanja propisane carine urodilo je sukobom u kojem su oni osvojili i zapalili utvrdu. Tek to je pogoršalo stanje, pa knez Nelipac i sinovac mu Konstantin nanose Šibenčanima poraz kod Rogoznice 1339. godine. Sukobi se nastavljaju, promjenjivom srećom, a završavaju ipak na štetu Nelipića mirom na Slapovima Krke 04. listopada 1343. g. Nelipići se obavezuju na rušenja tvrđave, do ožujka 1344. godine, a kao jamstvo položili su kao garanciju 10 000 libara kojem hoće gradu u Dalmaciji, a morali su deponirati u jednoj banci u Veneciji 20 000 libara koji će iznos, pored kneževih posjeda u dalmatinskim  gradovima biti jamstvo za poštivanje ugovora. Za utjehu udijeljeno im je mletačko građanstvo i vraćeni posjedi izgubljeni u sukobima. Knez ili vojvoda Nelipac (Ivan I) ubrzo umire, a nasljeđuje ga sinovac Konstantin. Tvrđava nije srušena (čak je Konstantin bio dozidao neke nove tvrđavice), ali i on ubrzo umire 1345. g. Valja spomenuti i suprotno mišljenje po kojem je ova tvrđava srušena, a nova napravljena nedaleko od nje, ali onda je prvi Ključić bio Drniš. O tome pod Drniš. Vojvodini nasljednici, Vladislava i njen malodobni sin Ivan II nisu bili u stanju suprotstaviti se hrvatsko ugarskom kralju Ludoviku (oduzima im  Knin) i njegovu vazalu bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. Nelipići gube Ključ oko 1347. godine, a njime u kraljevo ime upravlja kaštelan Ugrinić i tako postupno slabe. Nakon smrti Ivana II Nelipića 1379. g. okolnosti su dodatno pogoršale položaj Nelipićima jer su njihovi neprijatelji jačali (Venecija), a  pojavili su se i novi (Turci) koji 1415. g. uz pomoć Venecije ruše Nelipića utvrdu Zvoničac (Podumci) i od tada povremeno  napadaju i pljačkaju po njihovu području. Ivaniš (Ivan III) Nelipić, Cetinski knez i hrvatski ban zadnji je imao pravu vlast u ovim krajevima. On, međutim nije imao muških potomaka, a želio je zadržati u obitelji sve posjede što se protivilo feudalnom pravu (pravo nasljeđivanja imali su samo muški potomci). Ivaniš zato, formalno, posuđuje od zeta Ivana Frankopana i kćeri Katarini 50 000 dukata, pa mu zauzvrat ostavlja Sinj, Omiš, Klis, Ključ, Kamičac, Travnik, Zvonigrad, Čačvinu i kotar Posušje. Ugovor je potpisan u Klisu 1422. g. Drugu kćer Margaretu udao je za kneza Kurjakovića. Pred kraj svoje vladavine 1434. g. morao je potpisati takav sporazum sa Šibenčanima (Venecijom) po kojem je bilo  zabranjeno podizati nove mostove na Poljšici, što je Nelipićima bio vrlo veliki prihod (mostarina). Nakon njegove smrti 1434. godine nasljedstvo pripada, za kratko njegovoj kćeri Katarini i posinku (zetu) Ivanu (Anžu) Frankopanu. To nije bilo po volji Hrvatsko-ugarskom kralju Žigmundu koji većinu Nelipića posjeda dodjeljuje hrvatskom banu Matku Talovcu, a potom njegovoj bratu Perku, koji su ga zadužili  pomažući mu u ratu protiv krbavskih knezova. Kasnije ban Talovac predaje bivše Nelipića posjede obitelji Martinušić, unatoč protivljenju  vojvode Ivanca Novakovića. Kjučica nije izgubila na važnosti nestankom Nelipića, što se vidi iz ponude Venecije banu Talovcu (1450. g.) da je za  njeno rušenje spremna platiti 1000 dukata, a ako bude prepuštena Šibenčanima (njihovim podanicima) 200 dukata.
Turci su Ključicu zauzeli nešto kasnije od ostalih okolnih utvrdu, a u njoj ostaju do Kandijskog rata 1648. g. kada su iz nje istjerani. Od tada utvrda nije u funkciji, ali zbog svog nepristupačnog položaja nije postala kamenolom kao ostale srednjovjekovne tvrđave.

Nečven

Nalazi se na zapadnoj strani Promine, na rubu visoke brine nad Krkom. Utvrda prekriva 1000 metara kvadratnih prostora, a sa svih strana bila je opasana visokim zidovima od sitnog, loše tesanog kamena spojenog vapnom. Kao utvrđeno naselje Nečven se spominje 1487. g. kao Nechwen. Sjeveroistočni dvorišni zid bio je odijeljen dubokim opkopom, a možda i pokretnim (dižućim) mostom od ostatka tvrđave. Zidovi su bili debeli preko 1 metar. Strmi južni zidovi, prema  provaliji, bili su visoki do 15 metara i imali su pet katova. Sjeverna strana je sada puna razvalina, a na toj strani je velika  starinska četvrtasta kula koja je također imala pet katova. Nasuprot Nečvenu bio je Šubića grad Trošenj. Bez obzira na neprijateljstva postojao je drveni most na drugu stranu Krke gdje su vladali Šubići
Gospodari Nečvena – Nelipići bili su na vrhuncu svoje moći nakon propasti Mladena Šubića II (1322.g.) kada se nametnuo kao glavna snaga u Južnoj Hrvatskoj vojvoda  Nelipac. O tome vidi pod Ključ. Vladarica Nečvena nakon smrti vojvode Nelipca bila je njegova supruga Vladislava koja nije uspjela zadržati obiteljske posjede o čemu postoji i legenda. Nakon domaćih velikaša Nečvenom su zavladali Turci od 1522 do 1686. godine, a služili su se utvrdom i zatečenim drvenim mostom preko Krke. U njihovo vrijeme tu su bili: dizdari, age, begovi i kadije, što govori o velikoj važnosti te utvrde odnosno grada jer je u njemu bilo sjedište upravne i sudske vlasti. Most koji je Nečven povezivao s Trošenjom  srušio je don Stjepan Sorić u ratnim operacijama za oslobođenje od Turaka 1647. g. Istraživanjima vršenim početkom 20. st. u podgrađu su pronađeni i temelji sakralnoga objekta, za kojega se vjeruje da je to bila crkva posvećena Duhu Svetomu, na čijem su oltaru pronađene dvije ploče (pluteji ?) s urezanim Konstantinovim monogramom. Nalazi su bili preneseni u Kninski muzej.
Nečven je, prema legendi, dobio ime po nekoj lijepoj Nečven djevojci koja je odbijala sva nasilne prošnje bribirskih velikaša i na kraju se otrovala kad ih nikako nije mogla odbiti. Priča, vjerojatno simbolizira neprijateljstvo Šubića (Čučevo) i  Nelipića  (Nečven).
Živjela neka jogunasta banica Lacka "(Vladislava)" u Kninu, koja se borila s Mađarima i s Bošnjacima. Na Ljubotiću prominskom likovao je jedan vlastelin, nepokoran banici gospodarici Knina i Nečvena, a on je vodio tajne dogovore s bosanskim banom protiv banice. Odjednom je bosanska vojska udarila na baničinu župu od Ključa do Nečvena, harajući i plijeneći. Banica izleti sa crnom četom konjanika i na starom nečvenskom megdanu zametne se boj i pokolj. Poginu banica Lacka, a Bošnjaci slavodobitno odvukoše mrtvu banicu, baciše je u jamu Babadolsku, a poginule Bošnjake zakopaše na Križevu putu pod Ljubotićem. Na Nečvenskom groblju uređen je jedan starinski križ, kao i na Ljubotiću.

Bogočin-Vilin grad

Srednjovjekovna utvrda Bogočin nalazi se na lijevoj strani rijeke Krke, blizu prominskog sela Bogetića na izdvojenoj stijeni iznad provalije. Njena strateška važnost je kontrola Carigradske drage, a zauzimala je prostor od 1000 kvadrata. Ime mu vjerojatno potječe iz poganskog vremena kada su se na njemu palile vatre u čast bogovima. Po legendi, u 9. st. bio je sijelo hrvatskih župana. Isprva su mu gospodari velmože  Martinušići, a kasnije gospoda Bogetići. U izvornoj građi spominje se 1486. g. kao Bogochin, a 1484. g. kao Bogachijan, dok je na karti Pagani iz prve polovine 16. st. označen kao Buguncic. O utvrdi imamo malo povijesnih podataka, a najzanimljivija je legenda o knezu Bogoju, koji je bio gospodar obližnjeg sela Bogetića:
"On je sagradio lijepe dvore za svoga jedinca Bogdana i njegovu nesuđenu nevjestu Miljevu iz Ključa, obližnjeg sela na ušću Čikole. Njezina majka Čika ponosna udovica Domagojeva, lijepo je opremila svoju kćerku za udaju, a puno njenih prijateljica je također pripremilo darove. Na svadbu je došlo mnogo svatova, sedam banova i dvanaest župana. Kada su svatovi došli do Bogočina, ispod klisura kanjona rijeke Krke iznenada je doletio krilati zmaj i ugrabio mladu nevjestu te je odnio u jezero kod Brljana. Bijesan Bogdan baci se za svojom ljubavi u Brljan da je spasi, ali se utopi. Tužan mladoženjin otac razdjeli svoje bogatstvo hrvatskim banovima i sirotinji da ga spominju u narodu. Ostatkom novca sagradi samostan Aranđelovac, na pogled Bogočinu da redovnici mole za njega i mlade nesretnike koji stradahu u Brljanu, a obzida Čučevo i Nečven (dva nasuprotna grada na Krki). U njihove visoke kule uzida dvije sestre da danju i noću nariču za njegovim Bogdanom. Također je napravio mostove na Roškom slapu i Brljanu uz obavezu putnika da plaćaju po dvije suze carine za prijelaz, za njegova Bogdana. Svoj Bogočin je razrušio do temelja, a sam se netragom uputio u svijet."
"Banica Čika sagradila je kulu prema Ključu, da u njoj stalno  gore svijeće za spokoj duše Miljeve i Bogdana. Od toga doba narod prozva Bogočin - Vilingradom, a potok pod Ključem Čikolom, brijeg (brinu) kod Ključa Miljevcima, Puničku dragu i Babin grad po jadnoj banici."

Copyright © 2012 - Grad Drniš - Sva prava zadržana - Izrada i održavanje krasic.net